Nekoliko meseci nakon dolaska u Ufu upoznao sam Milana. Ispostavilo se da smo stanovali u istom delu Beograda. Imali smo i zajedničke poznanike. Pričao mi je da ga je naša firma nekoliko puta ranije angažovala. Radio je u Omsku, Permu, Habarovsku. Osim u Rusiji za našu firmu je radio i u Kazahstanu. Reč je o mašinskom inženjeru koji je uglavnom vodio radove vezane za vodovod i kanalizaciju. Pričao mi je da mu je angažovanje na godinu ili dve postalo opterećenje. Želeo je da se stacionira. Planirao je da suprugu i sina dovede u Ufu i da se zajedno integrišu u rusko društvo. On je dosta dobro govorio ruski dugo je radio u Rusiji i smatrao je da su mu na ruskom tržištu šanse za uspeh mnogo veće nego na evropskim tržištima. Nakon šest meseci rekao mi je da mu je supruga napustila posao i da planiraju da u toku naredna dva meseca ona i sin doputuju u Ufu.
Nažalost tog februara 2014. počeli su rusko-ukrajinski problemi. Vlasnik naše firme je odlučio da zbog pada vrednosti rublje odustane od dela planiranih poslova. Investitor je prihvatio da neke poslove preuzmu podizvođači. Milan, još neki inženjeri i dosta radnika ostali su bez posla. Milan je morao odustati od svih svojih planova. Vratio se u Srbiju, nekoliko meseci je bio bez posla, onda je počeo da radi van struke.
Krajem 2014. završili smo objekat i svi smo se vratili u Srbiju. Video sam se sa Milanom, upoznao sam njegovu suprugu Kseniju. Njihov sin Viktor krenuo je u školu. Žalili su se da teško žive. Nažalost i ja sam bio bez posla i znam u kakvim problemima su bili. Videli smo se još nekoliko puta. Nadali smo se povratku na rusko tržište. U tom periodu i ja i Milan smo imali po jednu ponudu za posao u Rusiji. Na žalost ponude su bile bar za nas potcenjujuće.
Krajem 2015. videli smo se sa jednim kolegom iz Ufe, On je već radio u Nemačkoj. Predlagao je i Milanu da pođe istim putem. Angažman je podrazumevao ne samo rad već i učenje jezika i još brojne korake prilagođavanja nemačkom društvu. Uslov je bio da kandidat ne bude stariji od 42 godine. Ksenija je imala 41 a Milan 46. Kolega mu je govorio da može uspeti i ako je nekoliko godina stariji. Ispostavilo se da je bio u pravu. Milan i Ksenija su otišli i zajedno sa Viktorom započeli su jedan veliki projekat. Put je bio trnovit ali oni su prelazili jednu po jednu prepreku.
Pre nedelju dana jedan naš kolega me je nazvao i pitao me kako se zove Milanova supruga. Sledeće pitanje je bilo koliko ima godina. Sve se podudaralo. Pogledao sam njen profil na fejsbuku, Bilo je mnogo njihovih slika. Uglovnom slike na kojima su njih troje. Izgledali su srećno. Ipak poslednja objava tačnije podsećanje bila mi je malo nejasna. Komentari za tu objavu potvrdili su mi da je Ksenija umrla. Drug koji me je pitao za nju, na Bežanijskom groblju je slučajno video njen grob. Pošto Milanovo prezime nije često on je posumnjao, nažalost ispostavilo se da je bio u pravu.
Milana sam nazvao i izjavio mu saučešće. Bio je baš utučen, bilo je jasno da je pretrpeo veliki gubitak. Pričao mi je da su im prve godine u Nemačkoj bile mnogo teške. Ksenija nije radila, mnogo energije i vremena su potrošili na učenje jezika. Njegova plata je jedva pokrivala troškove. Nekoliko puta su hteli da odustanu i vrate se u Beograd. Ipak Viktor se mnogo brže uklapao i bili su srećni što je on na pravom putu. Kad se sve normalizovalo nastali su novi problemi. Ksenija je morala na operaciju, pa onda na seriju hemoterapija. Sve je ukazivalo da je dobro. Mislili su da su dobili još jednu bitku. Nažalost nakon šest meseci pojavile su se metastaze i brzo je usledio kraj. Milan mi je uplakan pričao da na Nemačku nikad neće naviknuti i da mu je nemački jezik još uvek problem. Ipak zbog Viktora ne može nazad. Oni moraju da nastave započeto, nažalost bez Ksenije.
Goran