U zadnjih nekoliko godina jedan od najvećih problema u Hrvatskoj je problem demografije, em kao narod pravimo malo djece – stopa plodnosti za Hrvatsku iznosi 1.5 što je ispod 2.1 koji su potrebni da bi se održao isti broj stanovnika, em nas velik broj odseljava u zemlje zapadne Europe u potrazi za boljim životom - samo u Njemačku se od 2013. do 2016. godine odselilo 180.000 hrvatskih državljana.
Ovo je više-manje bilo i očekivano od ulaska u EU, isto se dogodilo sa svim bivšim komunističkim istočnoeuropskim zemljama nakon ulaska u EU. Ali, otvaranje tržišta ne može biti i nije jedini krivac zbog tako velike emigracije - svi žele bolje plaćene poslove, svi žele bolje radne uvjete, bolje škole, ljetovanja i da ne moraju razmišljati o tome hoće li si moći priuštiti neke osnovne stvari i platiti račune. Ono što je po meni najviše utjecalo na emigraciju je što nema nikakvog pomaka na bolje, nakon toliko godina samostalnosti i praćenja razvoja situacije nitko si ne može reći "bit će bolje za X godina - stisni zube i izdrži, ostajanje tamo gdje si odrastao i osnivanje obitelji u poznatoj ti kulturi nema cijenu". Sve ostaje kako je i bilo, plaće - da, rastu, ali malo - ne mogu pratiti poskupljenja, nameti rastu, škole su nam i dalje loše, bolnice propadaju, isti ljudi se izmjenjuju na vlasti i nema znakova koji bi ukazivali da to da ovako lošoj situaciji dolazi kraj osim turizma koji nas drži iznad vode.
Vlada nema nikakvog rješenja, niti može imati, čak bi rekao da im ovakva situacija i odgovara jer oni koji odlaze su uglavnom mladi ljudi koji ne glasaju za dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti. Nitko iz Vlade još nije emigrirao, nitko lokalne uprave nije emigrirao, nitko iz državnih firmi gubitaša nije emigrirao, nitko iz ministarstava nije emigrirao - oni su tu i njima je dobro, dok god ima ljudi u Hrvatskoj koji su spremni plaćati visoke poreze da bi oni kopali nos i zagorčavali nam život. Ali ono što mene najviše "smeta" je to što Hrvati i dalje gledaju prema Vladi i političarima da tu istu situaciju i poprave, pa se u zadnje vrijeme može i čuti kako oni koji su na vlasti i oni koji pretendiraju na nju imaju "rješenje" za ovaj problem. "Povećat ćemo porodiljne naknade, sufinancirati kredite mladim obiteljima za stanove, promijeniti radna vremena vrtića...". Želio bih se pozabaviti time zašto je ovakav, naizgled racionalan pristup, ne samo glup nego je i u suprotnosti s ciljevima koje se raznim takvim mjerama želi postići.
Krenimo s osnovama... što je zapravo obitelj i zašto je važna? Institucija obitelji je dugo vremena u većini zemalja osnovna jedinica društva. Obitelj je temelj i često jedina svrha života mnogih ljudi. Obitelj pruža stabilnu okolinu za život i za odgoj djece, ona ispunjava biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Nuklearna obitelj se definira kao monogamni par koji odgaja zajedničke potomke.
Što je država? Država je teritorijalni monopolist prisile, jedina agencija koja se može upuštati u neprestano, institucionalizirano kršenje vlasničkih prava i eksploataciju vlasnika eksproprijacijom, oporezivanjem, porezom i regulacijama. Država je u suštini biznis, ali s monopolom. To je kao da imate npr. pizzeriju, jedinu u gradu - ali ne zato što se nitko drugi nije htio upuštati u taj posao, nego iz jednostavnog razloga što svakoga tko se upušta u taj posao nasilno zaustavite. Osnovna postavka svih razvijenih zemalja danas je da se taj monopolist ograniči u jako usku sferu i pruža jako mali broj usluga (policija, sudstvo, vojska) iz jako dobrih razloga. Tako smo i našu imaginarnu pizzeriju ostavili samo u poslu pravljenja pizze, jer znamo da - ako se naša pizzerija počne baviti pripremanjem bureka, pita, kebaba, ćevapa, ribe to će ispasti jako loše i onda ne bi više imali pizzeriju nego nešto sasvim drugo. Svi ostali poslovi funkcioniraju na slobodnom tržištu.
Obitelj je institucija koja pruža ostale (ne sve) usluge, usluge koje ne bi trebale biti monopolizirane, također funkcionira na „slobodnom tržištu“ i produkt je slobodnog udruživanja koje se zasniva na krvnom srodstvu i zajedničkim interesima. U obitelji imamo funkciju zavisnosti između muža i žene (jedan od roditelja može biti onaj koji donosi kruh na stol, dok drugi čuva djecu), zavisnost između roditelja i bake i djeda (kada je potrebno baka i djed mogu „uskočiti“ s čuvanjem djece), zavisnost između djece i njihovih roditelja kada roditelji ostare i ne mogu se uvijek brinuti za sebe(npr. vožnja do bolnice, pomoć oko kuće i slično), istina je da se različite funkcije koje mogu obnašati članovi obitelji mogu nabrajati do sutra.
Ono što je konstanta u svakom društvu je određena razina zavisnosti jednih o drugima. U svakom društvu postoje djeca, stariji ljudi, hendikepirani i ljudi koji su ozbiljnije bolesni. Oni se ne mogu brinuti sami o sebi. Bez brige drugih, oni će umrijeti i svako društvo mora imati način kako će se brinuti o tako zavisnim ljudima. U domeni slobode se javljaju institucije koje se o njima i brinu, to su već spomenuta obitelj, dobrotvorne ustanove, religijske ustanove i sl.
Ako si država uzme za pravo i odgovornost na sebe prenijeti funkciju zavisnosti ona mora uništiti te slobodne institucije tako što će im postati protivnik. Naravno, država, niti oni koji rade za državu vjerojatno imaju najbolje namjere kada uvode slične programe, ali greška je ocjenjivati državne programe (i sve druge pojedine postupke) prema namjerama ili ciljevima koje imaju (put u pakao popločan je dobrim namjerama), kada se razmatra neki državni program trebamo razmatrati njegove posljedice naoružani zdravim razumom, poznavanjem ekonomije i ljudske prirode.
Vratimo se na primjer s pizzerijom, ako pizzerija (iz nekog nepoznatog razloga, zbog jednostavnosti objašnjavanje ima monopol i jedina je u gradu koja smije praviti pizze i za njih oporezivati stanovnike) proširi svoju ponudu na prodaju drugih vrsta brze hrane, bez da se odriče prava oporezivanja na iste što će se dogoditi s postojećima koji nemaju to pravo? Vjerojatno će polako ostajati bez posla, čak i ako pružaju bolju uslugu jer nitko ne želi plaćati dva puta za istu stvar, ostat će samo najskuplji i najbolji fast-food restorani za one ljudi koji imaju dovoljno veliku kupovnu moć dok će se ostali morati zadovoljiti s onim što već plaćaju kroz porez. Usluge koje pruža država se na natječu na slobodnom tržištu, ali ekonomski zakoni i dalje vrijede, kada postoji monopol kvaliteta opada i cijena raste.
Kada se neka djelatnost da državi u ruke, tu je i pitanje moći koje političari dobivaju „kupovanjem glasova“, koliko je pametno da novac svih poreznih obveznika koristi za razna obećanja? Kada se takva obećanja i realiziraju, što će se dogoditi? Kroz vrijeme će se pojaviti hrpa ljudi čiji posao ovisi o postojanju i obujmu države blagostanja... još birokracije i još ljudi čiji posao ovisi o tome da zamjene slobodne institucije. Ako postoji neki stvarni problem u obiteljima koji si je država dala za pravo rješavati, koliko je realno očekivati od ljudi koji rade za državu da će se jednostavno toliko naraditi da toga problema više nema? Ja mislim da nije uopće.
Često se kod rasprava o državi blagostanja spominju Skandinavske zemlje kao dobar primjer, primjer „trećeg puta“ između komunizma koji je odgovoran za smrt oko stotinu milijuna ljudi i „surovog kapitalizma“ u kojem je čovjek čovjeku vuk, ali to je lažna dilema. „Skandinavski model“ je eksperiment koji je započeo 70-tih godina prošlog stoljeća, cilj je bio, između ostalog i realizirati model kojem bi država ili sindikati kontrolirali sva poduzeća. Takav model se pokazao kao potpuni promašaj – sva poduzetnička aktivnost je stala, rast je stao, Švedska je od četvrte najbogatije zemlje svijeta postala tek „osrednja“. Danas socijaldemokrati, pa čak ni komunisti u Švedskoj ne žele takav model natrag, država je u tom razdoblju prosječnom Šveđaninu uzimala 60% prihoda, danas je to oko 50% - što je još uvijek velik postotak.
Pobornici takvih politika kod nas zanemaruju nekoliko stvari, prva je ta su u Švedskoj, a i ostalim Skandinavskim državama državi blagostanja prethodile duge godine slobodnog tržišta i kapitalizma na temelju kojeg se njihovo bogatstvo i stvorilo. Švedska je npr. dugo vremena bila ispred SAD-a po ekonomskim slobodama, SAD-a koji slovi kao „bastion kapitalizma“. Švedska i druge Skandinavske zemlje su, zbog otvorenog i slobodnog tržišta najbolje preživjele „veliku depresiju“, imale su daleko najmanji pad zaposlenosti, a po završetku „velike depresije“ zaposlenost je bila veća nego prije njenog početka. Također, u doba ili odmah nakon velike depresije osnovane su neka od velikih poduzeća kao što su SAAB, Volvo Aero, Securitas na koje se Švedsko gospodarstvo oslanja i danas.
Nadalje, nikako se ne smije zanemariti kultura u Skandinavskim zemljama. Potrebno je razumjeti da su uvjeti u Skandinavskim zemljama jako teški, prije industrijalizacije, usred manjka resursa, kada je većina stanovništva radila u poljoprivredi potreban je veliki trud, rad, zalaganje, dobro razvijena radna etika i povjerenje kako bi se preživjelo. Postoje slučajevi u kojima su farmeri, zbog povjerenja među stanovništvom - dobivali zajmove bez zaloga. Naravno to što su je stanovništvo uglavnom homogeno, dolaze iz iste kulture, govore istim jezikom, vjeruju u iste stvari, iste su religije, imaju „isti moral“. Sve ove okolnosti su „plodno tlo“ za državu blagostanja. Koliko god država blagostanja bila općenito loša, ovakve okolnosti su najbolje za njen nastanak.
Ono što država, birokrati, centralni planeri ne razumiju je da se okolnosti, povijest naroda niti narod ne mogu samo jednostavno prebaciti, samo zakon nije dovoljan. I Grci su pokušali imati svoju državu blagostanja, i svi znamo kako je to završilo. Nakon predstavljanja države blagostanja stanovništvo počinje koristiti sve moguće beneficije bez stvarne potrebe, a uz to izbjegavaju poreze. U Skandinavskim zemljama su ljudi jednostavno nastavili raditi, nisu nepotrebno preopterećivati sustav zbog duboko ukorijenjenih normi ponašanja. No, čak su se i Skandinavci „prilagodili“ na državu blagostanja, za što nekada trebaju generacije, ali kada dođe do toga to mijenja društvo u negativnom smjeru. Posljedica države blagostanja je što polako erodira norme zbog kojih je u svojim početcima i nailazila na plodno tlo. Kao droga, na početku daje „high“, ali nakon nekog vremena, kada dođe vrijeme za sagledavanje posljedica, povratak na staro je jako težak i bolan. Država blagostanja polako zarobljava ljude u sustavu i uništava tkivo društva. To što su Skandinavske zemlje „plodno tlo“ za takvu politiku ne znači da je takva politika dobra stvar, to je kao da imate osobu koja se bavila trčanjem i odjednom prestane trčati i počne pušiti cigarete – naravno da njegovo dobro zdravstveno stanje nije odmah narušeno, i neko vrijeme će vjerojatno biti savršeno zdrav, ali ne i na duge staze.
