U posljednjih mjesec-dva se razvila jedna zanimljiva rasprava u vezi kršćanstva i libertarijanstva, i toga koliko je to dvoje "kompatibilno" jedno s drugim. Kada kršćani razmatraju libertarijanizam, to se na neki način opet svodi na klasičnu podjelu na lijevo i desno - desničari uglavnom neke stvari ne mogu zamisliti, a da njima ne upravlja država, dok ljevičari libertarijancima i libertarijancima pridodaju epitete da su nehumani zato što "ne vode dovoljno računa o siromašnima" zbog toga što se zalažu za slobodnotržišni kapitalizam.
Ali, ako pažljivo sagledamo stvari možemo vidjeti da se kršćanstvo i libertarijanizam, od svih drugih mogućih političkih ideologija, savršeno slažu. S ovom izjavom nemaju "problem" samo kršćani konzervativci i kršćani koji za sebe smatraju da su ipak nešto progresivniji, nego i libertarijanci ateisti/agnostici jer, najprije, ne vide kako sama kršćanska učenja vode do slobodnijeg društva, a zatim smatraju da im sami kršćani žele oduzeti slobode - što je nažalost ponekad i istina, primjer je inicijativa da se zabrani rad nedjeljom. Ja osobno smatram da između libertarijanstva, slobode i kršćanstva "nema nikakvog trenja", zašto?
Za početak, gdje se u Novom Zavjetu(ili bilo gdje u Bibliji) traži uspostavljanje države blagostanja, države koja bi se od kolijevke do groba brinula o svima? Samo zato što država blagostanja ima plemenite ciljeve (koje ne ostvaruje) kao pomoć siromašnima i ako Isus poziva na pomoć siromašnima mnoge može krivo navesti na mišljenje da je uspostava države blagostanja "tu negdje" u Bibliji, ali zapravo nije. Mnogi vole navesti sljedećih nekoliko primjera iz Biblije koji navodno podržavaju državu blagostanja, ili čak neki oblik komunizma.
"A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko... Jer nijedan među njima nije bio u oskudici. Tko je posjedovao njive ili kuće, prodavao bi ih i donosio novce koje su za to dobivali. I stavljali su pred nove apostolima. A davalo se svakome koliko je tko trebao" (Djela apostolska 4:32-35)
Isprva, ovo djeluje kao komunizam, ali detalji i kontekst nam govore nešto drugo. Moderni komunizam se temelji na Marksovoj teoriji klasne borbe, u kojoj se radnici pobune protiv kapitalista - vlasnika sredstava za proizvodnju - i nasilno preuzmu privatno vlasništvo. Nakon nekog vremena, Marx predviđa, socijalistička država bi "odumrla" jer za njom više ne bi bilo potrebe i dobili bi komunističku utopiju u kojoj bi svi živjeli u miru, harmoniji i slobodi. Najprije, u tom razdoblju u Jeruzalemu, u ranoj Crkvi ne postoji nikakav oblik "klasne borbe", niti se na privatno vlasništvo gleda kao na nešto nemoralno. Kršćani rane Crkve dijele vlastito vlasništvo spontano, i što je najvažnije - svojevoljno.
Drugo, države nema na vidiku. Nigdje se ne pojavljuju centurioni s vojnicima, nema države koja bi oduzimala privatno vlasništvo i kolektivizirala industriju, ne postoji element prisile. Crkva u Jeruzalemu je bila baš to - Crkva, ne država. Crkva se ni u kojem pogledu nije ponašala kao moderna komunistička država.
Nadalje, ta distinkcija se može lako izgubiti malo kasnije u Bibliji kada Petar osuđuje Ananija i Safiru zbog zadržavanja jednog dijela novca od prodaje njive. Ako ne čitamo pažljivo, možemo sreći dojam da ih Petar osuđuje zbog toga što nisu dali sve zajednici:
"Ananija, zašto napuni sotona tvoje srce da slažeš Dugu Svetome i zadržiš za sebe jedan dio novca što si ga dobio za njivu? Zar ne bi ostala tvoja da nije prodana? I nakon što si je prodao, nije li bila u tvojoj vlasti? Kako si samo mogao tako što zasnovati u svome srcu? Nisi slagao ljudima, nego Bogu." (Djela apostolska 5:3-4)
Razmotrimo tekst pobliže, ono što Petar ovdje radi nije osuđivanje radi zadržavanja dijela novca od prodaje, nego zbog laganja o tome. Zapravo, on uzima "zdravo za gotovo" da je to vlasništvo njihovo, čak i nakon što je prodano. Tako da se ne može govoriti o osudi privatnog vlasništva.
Treće, takav komunalni život rane Crkve u Jeruzalemu nikad nije postala norma za sve kršćane svagdje. Zapravo, to čak nije postala ni norma za Crkvu iz Jeruzalema. Ono što Djela apostolska opisuju je samo jedno razdoblje u životu rane Crkve, kada je Crkva još uvijek bila mala. Ne zaboravimo, radi se o samim počecima Crkve u Jeruzalemu. Tisuće novih kršćana je vjerojatno došlo sa velikih udaljenosti kako bi bogoslužili na Duhove. Da nije bilo tako "ekstremnih" mjera od strane novonastale Crkve, mnogi od njih bi se morali vratiti kućama nedugo nakon preobraćenja, ovako su ti kršćani mogli ostati i biti učeni. Ako uzmemo u obzir alternative, zajedničko dijeljenje vlasništva je vjerojatno najbolje rješenje.
U usporedbi s modernim nacionalnim državama, Crkva u Jeruzalemu je bila mala zajednica okružena neprijateljskom kulturom. Okolnosti su bile jedinstvene. Koliko mi znamo, ovaj komunalni stadij je trajao šest mjeseci prije nego je Crkva postala prevelika. Malo je vjerojatno da su svi ti novi kršćani ostali u Jeruzalemu ostatak njihovih života. Mnogi su se u jednom trenutku vjerojatno vratili svojim kućama, noseći sa sobom novu vjeru.
"Kad pođe dalje svojim putem, pritrča mu netko, pade pred njega na koljena i upita ga: "Učitelju dobri, što moram činiti, da postignem život vječni?" Isus mu reče: "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jedinoga Boga. Znaš zapovijedi: "Ne ubijaj! Ne čini preljube! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Ne varaj! Poštuj oca i majku!" On mu reče: "Učitelju, sve sam to obdržavao od mladosti svoje." Tada ga pogleda Isus ljubazno i reče mu: "Jedno ti još fali. Idi, prodaj sve, što imaš, i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi, uzmi križ svoj i hajde za mnom!" Na ovu riječ posta on žalostan i otiđe tužan odatle; jer je posjedovao mnoga dobra." (Evanđelje po Marku 10:17-23)
Ovi stihovi se često spominju kada se dotičemo problema "pohlepe" i ovi stihovi se navode kao podrška tom sentimentu koji osuđuje pohlepu, ali potreban je nešto slojevitiji pogled na ove stihove. "Alternativni" pogled koji je ujedno i jezgrovitiji je onaj u kojem ove stihove možemo shvatiti kao polemiku protiv minimalnih standarda u vjerskom životu, i u isto vrijeme poziv na neprestan rast u vjeri.
U ovom odlomku, bogati čovjek prilazi Isusu i pita ga što mora učiti kako bi naslijedio život vječni. Nakon retoričkog pitanja razumije li s kim govori, Gospodin ga upita zna li zapovijedi. Očita implikacija je da se bogataš mora pridržavati tih zapovjedi ako želi vječni život. Možemo zamisliti da je bio zadovoljan kada je čuo odgovor, jer se tih zakona držao cijeli život. Gospodin nije izazvao njegov odgovor, nego ga je naizgled prihvatio kako mu je rečeno.
Pošto je Isus volio čovjeka, rekao mu je da mu nešto fali. Rekao je bogatašu da proda sve što ima i da siromasima; samo tada bi imao blago na nebu, to jest vječni život. Kako se na kraju otkriva, čovjek to nije mogao napraviti. Prodaja svega što je imao ne bi ga ostavilo sa samo par stvari u posjedu, nego i gubitkom statusa, luksuza i materijalne sigurnosti koja je dolazila s njegovim bogatstvom. Nakon što je čovjek otišao, Isus dodaje da će bogatima biti teško ući u kraljevstvo nebesko:
"Pogledavši Isus unaokolo, reče svojim učenicima: "Kako li će teško imućnici ući u kraljevstvo Božje!" Učenici su bili zapanjeni njegovim riječima, ali im Isus opet reče: "Djeco! Kako je teško ući u kraljevstvo Božje!" Lakše je devi proći kroz iglene ušice negoli bogatašu ući u kraljevstvo Božje." A oni se još više snebivali govoreći jedni drugima: "A tko se onda može spasiti?" Pogledavši ih, Isus reče: "Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu; jer je Bogu sve moguće!""
Na jednoj razini, interpretacija se čini jasna i izravna: zbog bogataševe ljubavi prema materijalnom, neće zaprimiti vječni život. Pohlepa (ili ljubav prema materijalnim dobrima) stoji na putu njegove posvećenosti Kristu. Krist zapravo kaže da bogatašu nešto fali, ali nikad ne izgovara što je to zapravo. Očiti odgovor je da mu fali vjere, i to znači da je njegovo bogatstvo manji problem nego što bi netko mogao pretpostaviti. Bogatašu je falila vjera da je Isus Sin Božji, Gospodin i Spasitelj. On je vidio ulaz u raj kao ispunjenje nekih minimalnih zahtjeva, i Gospodin mu pokazuje da je to neispravno razumijevanje. Gospodin nam obraća pažnju na njegovu idolatriju; on voli materijalno više nego što voli Gospodina i njegov vječni život je samo još jedna stvar koji bi dodao svom imetku. Njegova ljubav prema materijalnom je veća od njegove želje za vječnim životom. Problem je manjak vjere. Imućna osoba koja je potpuno posvećena Kristu može imati vječni život. Bogatstvo nije samo po sebi dokaz manjka vjere, ili prisustva "pohlepe".
Nadalje, treba se prisjetiti da su mnogi Božji izabranici bili imućni ljudi, imetak je zapravo Božji blagoslov i Bog je na različitim mjestima i u različitim vremenima blagoslivljao ljude s velikim imecima. Jedan od tako blagoslovljenih ljudi bio ne Abraham, njegov sluga govori o njemu u Knjizi postanka 24:35:
"Gospodin je veoma blagoslovio mojega gospodara, tako da je došao do velikog blagostanja. Dao mu je ovaca i goveda, srebra i zlata, slugu i sluškinja, magaraca i deva."
Christopher Wright, anglikanski svećenik i stručnjak za Stari Zavjet, kaže kako nema sumnje da je Abrahamovo bogatstvo postavljeno u kontekstu Božjeg blagoslova. On zaključuje "to je, zapravo, prvi kontekst u kojem se bogatstvo spominje u cijeloj Bibliji, i njegova snažna povezanost s Božjim blagoslovom je očita."
Ovo je bez sumnje točno, iako je Božja milost i namjera nastavljena unatoč Abrahamovom opetovanom strahu i slabosti. Abraham spašava svog nećaka Lota i bio je voljan žrtvovati svoga sina Izaka na Božji zahtjev, ali ipak nije u svim situacijama bio najbolji uzor. Izak, sljedeći liniju blagoslova, također postaje imućan. Knjiga postanka (26:12-13):
"Tada Izak zasija u onoj zemlji i požanje u onoj godini stostruko. Jer ga Bog blagoslovi. Tako posta čovjek bogat i sve bogatiji, dok postade neizmjerno bogat."
Ako gledamo bogatstvo kao blagoslov, parabola s Isusom ima još više smisla i možemo zaključiti da se Stari i Novi Zavjet po tom pitanju nigdje ne sukobljavaju. Isusovi učenici su se uplašili nakon što je Isus rekao da će bogatašu biti teško ući kraljevstvo Božje jer bogati su blagoslovljeni i bit će im teško ući, što je tek s onima koji nisu?
Ako zanemarimo sve ove argumente, države u kojima se privatno vlasništvo najviše poštuje su ujedno i države u kojima siromašni najmanje pate, tako da je poštivanje privatnog vlasništva i slobodno tržište najpragmatičniji način ublaživanja siromaštva.
Ono za što se libertarijanci zalažu, u području pomaganja siromašnima je potpuno napuštanje svih državnih programa koji se time bave i njihova potpuna privatizacija. Najbolji primjer uspješnosti privatnih dobrovoljnih organizacija je sustav pomoći Mormonske Crkve koja danas broji oko 15 mil. članova.
Vrlo malo Mormona je na "socijali", mormoni imaju za cilj biti neovisni, samodostatni i izbjegavaju "socijalu". Mormonska Crkva vodi široki privatni sustav socijalne pomoći za svoje članove koji se temelji na načelu što ranijeg osposobljavanja za neovisnost.
Pogledamo npr. jedan od principa socijalne pomoći Mormonske Crkve:
"Crkveni sustav socijalne pomoći... sustav u kojem je prokletstvo besposlice uklonjeno, zla državne "socijale" ukinuta i neovisnost, poduzetnost, štedljivost i samo-poštovanje još jednom utvrđeni među našim ljudima. Cilj Crkve je pomoći ljudima da pomognu sebi. Rad se ustoličuje kao vladajući princip života članova Crkve."
A ovo su npr. jedni od primjera uputa koje se daju mormonskim socijalnim radnicima:
" Vjernim ovom principu, socijalni radnici će ozbiljno podučavati i zauzimati se za to da članovi Crkve budu samodostatni koliko god je to u njihovoj mogućnosti. Niti jedan pravi Mormon neće, dok je fizički sposoban, svojevoljno sa sebe skinuti teret vlastitog uzdržavanja. Dok god može, pod nadahnućem Svemogućega i s njegovim vlastitim radom, on će snabdijevati sebe sa životnim potrepštinama."
Neposredni ciljevi socijalnog programa su:
Vjerojatno ne postoji bolji model za privatni, dobrovoljni, racionalni, individualistički program socijalne pomoći. Državni programi se trebaju napustiti, i racionalno je očekivati da će se slični programi pojavljivati kao gljive poslije kiše.
Dio animoziteta libertarijanaca ateista/agnostika prema kršćanstvu dolazi zbog toga što svojim krivo interpretiranim idejama daju vjetar u leđa političarima kada skupljaju političke bodove na daljnjem oporezivanju bogatih i redistribuciji. Kao primjer mormona pokazuje, daleko od toga da je to potrebno, često je i kontraproduktivno. Ono što nama treba su pravi libertarijanci i pravi kršćani koji će svojim primjerom i dobrovoljnim institucijama koje stvaraju sljedujući Krista svesti siromaštvo na minimum.
Libertarijance se često gleda kao na ljude koji društvo žele "osloboditi" od svih mogućih ograničenja i društvenih normi. Karikatura libertarijanca je osoba koja je zabrinuta jedino za legalizaciju trave i bitcoin, osobe koja je potpuno indiferentna na kulturu i na području kulture kritike od strane konzervativaca padaju na plodno tlo, kritike same političke filozofije nisu toliko uvjerljive. Russell Kirk je vjerojatno konzervativac koji je "najviše uvredljiv" za libertarijance. On kaže kako je libertarijanac,
"kao Sotona ne podnosi nikakav autoritet, svjetovni ni duhovni. On želi biti drugačiji, moralno i politički."
i kao rezultat:
"ne postoji veliki jaz između libertarijanca i libertinaca, tj. osobe koja se prepušta vlastitim strastima i odbija bilo kakav moralni i religijski autoritet"
Ono što bi vam svaki libertarijanac rekao je da, u suštini, želi odsustvo bilo kakvog oblika prisile. Neki libertarijanci se neće složiti, ali ja bi kao temelj libertarijanstva izabrao princip ne-agresije koji kaže da je svaka agresija na pojedinca ili njegovo vlasništvo suštinski nelegitimno gdje pod "agresijom" smatramo inicijaciju ili prijetnju bilo kakve sile. Država, iako nije jedini, je najčešći inicijator prisile, tj. ona na neki način ima "monopol" na istu.
Uzmimo za primjer zakon o minimalnoj plaći. Zakon o minimalnoj plaći prisiljava poslodavca da radniku za njegov rad plati određenu minimalno određenu svotu, za koju god neki političar misli da je "pravedna", "minimum za pristojan život" i sl. Iako to "dobro zvuči" ovakav zakon krši princip ne-agresije i to ne samo ako gledamo poslodavca jer ga država prisiljava da svojim privatnim vlasništvom raspolaže na određeni način, nego i ako gledamo radnika jer ga sprječava da svoj rad i svoje vrijeme "prodaje" poslodavcu ispod tog minimalnog iznosa. U praksi, ovakav zakon najviše pogađa one kojima bi trebao najviše pomoći a to su mladi, oni s malo iskustva, oni koji ne mogu stvoriti dovoljno vrijednosti da ih netko plati taj minimalni iznos. Zakon o minimalnoj plaći je možda najbolji primjer dobre namjere koja "vodi u pakao", iako je nekada i pitanje koliko je ovo dobra namjera od strane političara - siguran sam da su mnogi od onih koji donose takve zakone dobro svjesni svih implikacija toga zakona spremni su ga donijeti samo zbog političkih bodova. Na žalost prečesto mogu računati na političke bodove tim potezom zbog ekonomske nepismenosti velike većine.
Primjer kršenja tog principa su prisilne uplate u mirovinski fond, javne škole zbog načina financiranja i nedostatka izbora roditelja oko obrazovanja vlastitog djeteta, prisilno financiranje raznih udruga, agencija, infrastrukture, već spomenute prisilne "solidarnosti", zabrane nošenja oružja, "rat protiv droge" - ne zato što libertarijanci smatraju da su droge nešto pozitivno nego jednostavno zato što država pojedinca sprječava da svojim tijelom raspolaže prema vlastitom nahođenju i što nema nikakvog smisla jer ne adresira pravi problem nego ga još i pogoršava...
Jednom oslobođeni prisile, pojedinci bi bili slobodni živjeti život kakav žele i raditi što žele raditi. Tu dolazimo do "problema" kojeg mnogi kritičari libertarijanizma ne razumiju a to je da zagovaranje prestanka korištenja nasilja od strane države ne znači da libertarijanci zagovaraju i život bez ikakvog moralnog kodeksa. Libertarijanac se može složiti s nepovredivosti života, važnosti obitelji i važnost zajednice. Libertarijanizam nije dozvola za sve, "atomistički individualizam", "moralni relativizam, "utopija" ili naivna tvrdnja kako su svi ljudi dobri i da nam ne trebaju granice.
Istina je da je previše libertarijanaca sa svojim pogledima na kulturu, ili točnije nedostatkom istih većini ljudi na neki način odbojno. Libertarijanski "katekizam" ne govori ništa o kulturi, za libertarijance je sloboda najviši politički cilj. Ali niti jedna politička filozofija ne postoji u vakuumu, i za većinu ljudi politički identitet je samo apstrakcija širih pogleda na kulturu i to dvoje je odvojeno samo u teoriji, dok je u praksi neraskidivo povezano.
Zapadna kultura je vrijedna očuvanja i obrane. Objektivni standardi morala, posebno oni u Judeo-kršćanskoj tradiciji su suštinski za slobodan i civiliziran društveni poredak. U ovakvom vrijednosnom sustavu nema ništa ne-libertarijanski, niti postoje neki "ne-libertarijanski elementi" u institucijama obitelji, Crkve, lokalne zajednice i sl., dapače, takve zajednice pomažu u zaštiti individualca od države i potrebne su za društveni razvitak i ustrajanje na vrlinama.
Mnogi zagovornici privatnog vlasništva, i libertarijanci i ne-libertarijanci su nažalost napustili pokušaje pronalaska racionalnog temelja za etičku opravdanost istog. Svi argumenti se svode na to da poštivanje privatnog vlasništva dovodi do boljeg standarda života od sustava kod kojih to nije slučaj; činjenicu da većina ljudi preferira bolji standard života; i stoga, libertarijanizam bi trebao biti jako popularan. Ali, ovakvo razmatranje može uvjeriti samo onoga tko je već prihvatio "utilitarni" cilj povećanja ukupnog blagostanja. Za one koji nemaju iste ciljeve, libertarijanizam se temelji na pukom vjerovanju.
Naravno, puko vjerovanje nije dovoljno u političkom diskursu, zato smatram da vodilja kod svakog sustava treba biti razum i logika. Tradicija prirodnih prava se naposljetku može opravdati, ali ne argumentima koje nam ona sama pruža, model kojim opravdavamo tradiciju privatnog vlasništva pruža nam Ludwig von Mises i njegova ideja prakseologije i prakseološkog dokaza.
Što je prakseologija uopće? Proučavanje ljudskih ponašanja koja se mogu shvatiti a priori, tj. prakseologija se bavi konceptualnom analizom i logičkim implikacijama ljudskog odabira. Za razliku od empirijskih znanosti kao što su fizika, kemija ili biologija koje se temelje na zapažanju, prakseološki zaključci se izvode iz logičke dedukcije ili diskurzivnog rasuđivanja. Zakoni do kojih prakseologija dolazi su nužno istiniti i univerzalni jer su logički implicirani jednostavnim i neospornim činjenicama. Što je neosporna činjenica? Činjenica kod koje svaki pokušaj njene negacije, dokazuje da je istinita. Jednom kada iskažemo jednu takvu neospornu činjenicu, u mogućnosti smo izvesti daljnje činjenice koje su također istinite i vrijede za sve. Dok god su implicirani argumenti važeći i njihove premise temeljene na inicijalnim neospornim istinama, valjanost argumenta u svakom koraku "logičkog lanca" je istinita. Početna točka prakseologija je neosporna istina, i ona glasi: "Svaka ljudska radnja je namjerno ponašanje". Iz ove neosporne činjenice se deducira prakseologija kao znanost. Ova neosporna činjenica ili aksiom je neosporan zato što je svaki pokušaj njenog negiranja također namjerno ponašanje. Iz ovoga se očito zašto je logička dedukcija jedina metoda koja nam je potrebna da dođemo do ovakvog zaključka.
Vjerojatno mnogima ovakav pristup kod proučavanja ljudi "ne sjedi baš" najbolje, pogotovo jer je izbačen empiricizam ili indukcija. Ali nema razloga za nelagodu, prvenstveno zbog razlike između objekata kojima se bave znanosti kao što su kemija i fizika(koje mogu proučavati kamenje, planete, atome i slično) i jedinstvenih karakteristika ljudi, od koju smo jednu iznijeli ranije a to je da su ljudske radnje namjerno ponašanje. Ludi imaju ciljeve i svrhe, i pokušavaju postići te ciljeve, atomi, planeti i kamenje nemaju nikakve ciljeve ili preference, ne mogu mijenjati mišljenje, samo se mogu kretati ili ne kretati i sl. Iz tog razloga znanosti mogu klasificirati prirodne pojave do najsitnijih detalja, mogu ih mjeriti i svrstati. Ljudi se, druge strane, ne mogu klasificirati, mjeriti niti svrstati. Svaki dan se ljudi mijenjaju, mijenjaju vlastiti ciljeve i mijenjaju mišljenje o različitim stvarima. Ljudi se ne mogu "predviđati" jer imaju vlastite umove i kapacitet za učenje i izbor.
Aksiom ljudske radnje je logički neizbježan kod proučavanja ljudskog ponašanja. Postojali su pokušaji znanstvenika koji su tvrdili da su metode koje se koriste u prirodnim znanostima jedini valjan način za dolazak do saznanja o čovjeku i stvarnosti, ali očito je koliko su takvi pokušaji uzaludni i nalaze se u opreci s aksiomom. Metoda prakseologije se nalazi samo u našim glavama, kod razmišljanja upravo zato što kao ljudi već imamo "alate" koji nam omogućavaju razumijevanje namjernog ponašanja. Ono što također postaje očito je, koliko god je prakseologija sigurna u jedinstvenost svake osobe, njena objašnjenja su također ograničena tom činjenicom.
Do svih tvrdnji, bile one istinite, lažne, neodredive, smislene, dvosmislene, potpune, nepotpune... dolazimo uslijed argumentacije.
Istina ovog prijedloga se ne može osporiti bez upadanja u kontradikciju, jer bi svaki pokušaj osporavanja morao biti oblik argumenta. Otuda, imamo a priori bilo kakve argumentacije.
Argumentacija nije skup nekih slobodno plutajućih zvukova nego ljudska aktivnost, tj. aktivnost koja ima neku svrhu i upotrebljava fizička sredstva - tijelo osobe i razne vanjske stvari - kako bi se postigao specifičan cilj: slaganje u pogledu istinitosti danog prijedloga ili argumenta.
Iako su motivirane nekim inicijalnim neslaganjem, rasprave ili sukobi koji se bave nepobitnosti neke tvrdnje, argumentacija između zagovornika i protivnika je sama po sebi oblik interakcije oslobođen bilo kakvog konflikta, međusobno dogovoren i miran te za cilj ima rješavanje polaznog ili inicijalnog neslaganja i postizanja zajedničkog odgovora na istinitost nekog danog prijedloga ili argumenta.
Istinitost ili valjanost normi ili pravila radnje koja je potrebna da uopće dođe do argumentacije - prakseološke pretpostavke tj. pretpostavke kojima možemo odrediti svrhu ljudskog djelovanja - se ne mogu osporavati bez upadanja u neku vrstu pragmatičke ili performativne kontradikcije.
Prakseološke pretpostavke argumentacije tj. ono što čini argumentaciju specifičnim oblikom aktivnosti kojoj je za cilj utvrđivanje istine mogućom su dvostruke: a) svaka osoba mora imati isključivo pravo na upravljanje i vlasništvo nad vlastitim fizičkim tijelom (sama činjenica da ona i samo ona može svojevoljno kontrolirati tijelo) na takav način da može postupati nezavisno od drugih i doći do vlastitih zaključaka, tj., autonomno; i b) iz istih razloga - međusobno nezavisnih položaja i autonomije, obojica - zagovornik i protivnik moraju imati pravo na svoju prethodnu imovinu tj. isključivu kontrolu svih drugih, izvanjskih sredstava djelovanja prisvojenih neizravno od njih prije i nezavisno jedno od drugih i prije same argumentacije.
Svaki oprečan argument: takav da ili zagovornik ili protivnik nema pravo na isključivo vlasništvo nad vlastitim tijelom i svom prethodnom imovinom se ne može braniti bez upadanja u pragmatičku ili performativnu kontradikciju. Stupanjem u argumentaciju, i zagovornik i protivnik demonstriraju traženje mirnog, bez-konfliktnog rješenja bilo-kakvog neslaganja koji je doveo do argumentacije. Negiranje prava na samostalno vlasništvo i prethodnu imovinu znači negiranje njegove autonomije i njegovog nezavisnog stajališta u argumentaciji. Umjesto toga potvrđuje zavisnost i konflikt, tj. heteronomiju, više nego bez-konfliktni i autonomno postignut dogovor i stoga je suprotno samoj svrsi argumentacije.
Time što smo živi i time što možemo iznositi argumente, demonstriramo da je bilo kakva etički pogled osim libertarijanskog pogleda na privatno vlasništvo nevaljan. Kada to ne bi bilo tako, svi ostali bi imali pravo na naše vlasništvo, ili kada bi se vlasništvo definiralo subjektivno, nitko ne bi mogao preživjeti kao nezavisan arbitar u bilo kojoj točki vremena. Stoga, nitko ne bi mogao iznositi nikakve istinite tvrdnje. Libertarijanstvo je samo pokušaj da se princip ne-agresije "proširi" na sve institucije, uključujući državu, libertarijanci smatraju da ne bi trebale postojati ljudi koje izuzimamo iz moralnih načela koje sami slijedimo.
Kršćanstvo mora priznavati slobodnu volju kako bi imalo smisla. Svako ima izbor između prihvaćanja i neprihvaćanja Boga. Kada ne bi imali slobodnu volju, ne bi mogli napraviti taj izbor i Bog bi ispao tiranin. Kada se moralne odluke donese umjesto nas na institucionalnoj razini od strane birokracije, ljudi gube slobodu i život nema nikakvu svrhu, a Bog gubi svoje "mjesto".
Nekima bi vjerojatno bilo lakše da je Bog "dobri tiranin" koji ne dopušta da se odvojimo od njega, ali Bog nije "dobri tiranin" nego dobri Otac, on nam daje sve slobode kako bi izabrali njega. On ne želi živjeti naše živote i donositi naše odluke za nas. Ako je Bog svemoguć i nije nas stvorio bez slobodne volje, zašto bi dopustio da nam slobodnu volju uzima netko drugi, netko drugi među nama ljudima, nama ljudima koji smo skloni grijehu i zloupotrebi moći?
Bog uvijek komunicira s ljudima, i to je radio od početka. Komunicira s nama kroz njegovu kreaciju (Psalmi 19:1), drevnim prorocima (Hošea 12:10; Poslanica Hebrejima 1:1), kroz Duh Sveti (Evanđelje po Ivanu 16:13; Djela apostolska 16:6), kroz Sveto pismo (Poslanica Hebrejima 1:1), i kroz njegova sina, Isusa Krista (Evanđelje po Ivanu 14:9).
Isus Krist kao utjelovljenje Riječi Božje od nas traži da ga sljedujemo. To znači odreći se moći koju imamo nad drugima. Ako želimo mijenjati svijet kao što je on mijenjao svijet od nas se traži da imitiramo Njega. Isus nikada nije od tadašnjih svjetovnih vlasti tražio da "modelira" ponašanje ljudi, on je sam bio i još uvijek je model koji svaka osoba treba slijediti samovoljno. Da je Isus od ljudi htio stvoriti dobre uzorne kršćane koristeći svjetovnu moć, zar ne bi bavio stjecanjem moći umjesto propovijedanjem, čudima i zar ne bi mogao izbjeći situaciju gdje je mučen i ubijen na križu?
Ne samo da Isus nije tražio svjetovnu moć, nego ju je i odbio:
" Tada ga uze đavao sa sobom na vrlo visoku goru. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s njihovom krasotom i reče mu: "Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i ako mi se pokloniš." Tada mu zapovjedi Isus: "Odstupi sotono! Stoji pisano: Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi" Tada ga je đavao ostavi i gle, pristupiše anđeli i služili su mu." (Evanđelje po Mateju, 4:8-11)
Ljudi rade glupe stvari, drogiraju se, kockaju, prostituiraju, alkoholiziraju se, ali onaj tko želi mijenjati svoje bližnje mora pribjegavati uvjeravanju, i to je jedini prihvatljivi način. Nažalost, puno religioznih ljudi gleda prema državi kada treba modelirati pohađanje njegovih sugrađana. To nije suprotnost libertarijanskim načelima, nego, kako sam nadam se pokazao, i kršćanskim.
Svi kršćanski pogledi i teologija, počevši s Novim Zavjetom kosi se sa svakim važnijim principom Rima. Rimljani vole moć, dok kršćani žive u pokornosti, Rimljani štuju moćne bogove, a kršćanski bog je mučen i umro na njihovom križu, Rimljani vjeruju da je cezar gospodin, dok kršćani vjeruju da je Krist Gospodin.
Raspeće je Rimski oblik kazne koja je bila namijenjena ne-Rimljanima i to za tri zločina: pokušaj bijega iz ropstva, razbojništvo ili piratstvo i pobunu protiv Rimskog Carstva. Isus nije bio odbjegli rob, niti je bio razbojnik ili pirat. To znači da Pilat vidio Isusa kao pobunjenika protiv Carstva. Njegovu osudu i ubojstvo ne možemo promatrati kao izolirani slučaj, njegova mučenička smrt nije samo simbol neke "lokalne" nepravde Rimskog Carstva prema nevinom čovjeku. Činjenica da je Isus koji je živa Božja Riječ ubijen na križu je ujedno i ogledalo cijelog Rimskog Carstva, svega onoga što je trulo u načinu vladanja, kako države spram naroda tako i pojedinaca kao dio rulje.
Podsjetimo da je Isus mogao biti pušten, Rimski guverner imao je običaj oslobađanja jednog Židovskog zatvorenika pred blagdan Pashe kao čin dobre volje. Mnoštvo je izabralo Barabu umjesto Isusa, i to nakon što Pilat nije našao niti jednu tužbu iznijetu protiv njega opravdanom, kao što to nije našao ni Herod.
"A Pilat im opet prozbori, jer je htio pustiti Isusa. Ali su oni vikali: "Raspni ga, raspni!" On ih upita po treći put: "Pa šo je zlo on počinio? Ja ne nalazim na njemu ništa što bi zasluživalo smrt. Kaznit ću ga i onda pustiti." Ali su oni zahtijevali samo još žešće i glasnije da Isus bude razapet, i vika je njihova bivala sve jača. Pilat presudi da bude izvršeno prema njihovu zahtjevu. Pusti im onoga koji je ležao u tamnici zbog burne i umorstva i koga su tražili . A Isusa preda njihovoj volji." (Evanđelje po Luki, 23:20-25)
Nisam teolog, niti bi se usudio reći da sam ni izbliza stručnjak za Bibliju, ali imam svoje viđenje ovoga. Isus nije samo nepravedno osuđen, sam "zakon" po kojem je osuđen je, prema libertarijanskom shvaćanju, nepravedan. Zašto? Zato što da bi postojao zločin, mora postojati žrtva. Ne potencijalnu ili navodnu, nego stvarnu žrtvu. Tko je izgubio svoj imetak, svoje zdravlje, svoj život, svoju slobodu zbog Isusove "pobune"? Bez puno istraživanja usudit ću te reći da takav ne postoji.
Ako pogledamo ljudsku povijest, najbolji primjeri nemoralnog ponašanja za koje je čovječanstvo spremno su učinjene od strane država. Ipak, religiozni ljudi često traže od države da koristi silu kako bi primorala ljude da se ponašaju na određeni način, brane, podržavaju i traže izlike za državu, političare, zakone i ratove. Države su ubile četvrt milijarde ljudi, ne uključujući abortuse, bilijuni ljudi su robovi zbog toga što država polaže pravo na njihovo vlasništvo, privatno vlasništvo se uništava ili oduzima od strane država, a sve to u "ime naroda". Ubojstvo Isusa je također jedan takav primjer, i predstavlja naš kapacitet da se odvojimo od Božje Riječi, toliko da je pribijemo na križ, i to opravdamo "demokracijom" ili voljom rulje. Moć države nam omogućava samo da vlastite nedostatke "maskiramo", "peremo ruke" i izbjegnemo odgovornost za vlastite postupke i propuste. U stvarnosti, ne postoji niti ništa što nismo platili, ne postoji niti jedan naš grijeh ili kolektivna deluzija koja nas neće eventualno "ugristi za rep".
Vjerojatno najveći "izazov" nekoga tko zagovara libertarijanstvo kršćanima je Poslanica Rimljanima, točnije trinaesto poglavlje iste. Kako "opravdati" vrlo malu ili nikakvu državu uzimajući to poglavlje u obzir? Ni ne trebamo, samo to poglavlje, iako to možda tako djeluje na prvu - ne zagovara veliku državu niti bespogovornu poslušnost vlastima. Prvo, kada bi to bio slučaj to poglavlje bi bilo oprečno nekim drugim mjestima u Bibliji, što zapravo nije, ali je vrlo "zgodno" u pokušaju opravdavanja države i njenih dekreta. Naravno da se trinaesto poglavlje Poslanice Rimljanima, poglavito poglavlja 7-13 koja su zapravo "najproblematičnija" moraju gledati u kontekstu cijelog Svetog Pisma. Razmotrimo najprije neposredni kontekst poglavlja, Poslanica Rimljanima 12:14 kaže:
"Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!"
Sveti Pavao u suštini govori isto što i Isus u svojoj propovijedi na gori: "Ljubite i svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone!" i taj način razmišljanja obilježava 15 stihova, skroz do Poslanice Rimljanima 13:7. Taj odlomak je pisan za one koji su progonjeni, za one koju su bili objekt carskog gnjeva, ne progoniteljima, to je recept za progonjene, to nije dodjela moći "vladama". Samo zato se od nas traži da okrenemo drugi obraz, ne znači da su oni koji nas šamaraju u pravu.
Nadalje, Sveto Pismo ima puno toga za reći o državi, fokusirati se samo na Poslanicu Rimljanima je, u najmanju ruku - nebiblijski. Potrebno se "konzultirati" i s još nekim "trinaesticama" kao što su Izaija 13 i Otkrivenje 13, knjige o Kraljevima, kao i osude države starozavjetnih proroka.
Raspravi o trinaestom poglavlju Poslanice Rimljanima treba prići s velikom dozom skepse prema državi. Na nekom najosnovnijem nivou, svi znamo da su krađa i ubojstvo pogrešni. Biblija nas također uči da je pogrešno osvećivati se neprijateljima. "Država" je izum od strane ljudi, ne od strane Boga, kako bi se "zaobišle" te osnovne zapovjedi. Država dopušta individuama da rade ono što kao privatne osobe ne mogu.
Za ono što trinaesto poglavlje kaže o vlastima se zapravo teško može nazvati laskavim. Što točno Pavao misli kada kaže "vlasti"? Pogledajmo Poslanicu Efežanima 6:12:
"Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. "
Fraza koja se ovdje koristi "Vrhovništva" ili "Vlasti" se često shvaćaju kao "čuvari mira, mudri, dobronamjerni, javni službenici i ljudi okrenuti zajednici" ili nešto slično. Ali, u Bibliji se ta riječ na grčkom jeziku koristi kada se govori o prijetećima, zlima, pakosnima.
Državu se gleda kao na produkt pobune protiv Boga. Ono što trinaesto poglavlje Poslanice Rimljanima kaže je da se ne opiremo zlu. Način na koji nadvladavamo zlo su dobra djela, mir i služba.
Libertarijanstvo ništa ne "nudi" kršćanima. Libertarijanstvo samo znači da država ima svezane ruke u mnogim pitanjima, i to je samo po sebi dobra, jako dobra stvar. "Libertarijansko" okruženje kršćanima daje slobodu da rade na vlastitim institucijama i izađu iz "začaranog kruga" stalne borbe za vlast, borbe koja uništava dušu i čak i u slučaju "pobjede" ne garantira da će stvari ostati onakve kakvima želimo da ostanu ili da će se mijenjati u smjeru kakvog želimo. Istina, ništa nam to ne može garantirati, ali zar nije otvaranje vlastitih privatnih škola na primjer, svrsishodnije od navlačenja s ostacima prošlog režima? Zar nije borba za manje poreze i manje namete na rad koji bi doveli do boljih plaća i više odabira za radnike koji bi imali veće slobode ne raditi nedjeljom bolje od traženja zabrana?
Razumno je vjerovati da bi libertarijansko društvo bilo manje "libertinsko" ili "socijalno permisivno" i više konzervativno iz jednog jednostavnog razloga - kako država smanjuje svoju moć i važnost, institucije koje su zanemarene će postajati moćnije i važnije. U libertarijanskom društvu je teško nametati vlastite vrijednosti i cijenu vlastitih pogrešaka drugima. Ako se oslanjaš na obitelj, Crkvu i na dobrotvorne ustanove razumno je očekivati da će iste nametati neke uvjete pod kojima pružaju svoju pomoć.
