Smatram da u Hrvatskoj ne postoji kvalitetna rasprava o Istanbulskoj konvenciji. Sve se svodi argumente kao što su "mrzitelji žena, nazadnjaci, katolibani" s jedne strane i "jugokomunjare, pederoliberali, crveni vragovi" s druge. Postoji i "treća skupina" koja kaže da je "histerija" oko iste nepotrebna jer trenutno imamo važnije probleme kao što su demografija, iseljavanje, spor ekonomski rast itd. Iskreno, najmanje simpatija imam prema "pametnjakovićima" u ovoj trećoj skupini koja se ponaša kao da je "iznad toga". Ratifikacija Istanbulske konvencije nije tako "banalna" stvar jer i za jedne i za druge predstavlja promociju ili uništavanje njihovog vrijednosnog sustava.
Odmah ću napomenuti da sam osobno protivnik ratifikacije iz razloga koje ću navesti i nisu to što mrzim žene ili što sam "nazadni desničar" ili "katoliban". Razlozi su što mislim da je istanbulska konvencija neznanstvena, ideološka i pruža temelj za zatiranje nekih sloboda. Kako je IK neznanstvena, ideološka i kako ima mogućnost za zatiranje sloboda nadam se objasniti u sljedećim redovima.
Prema Wikipediji ideologija je:
"termin kojim se označava obuhvatni sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet, te ciljeve, očekivanje i aktivnosti. Uglavnom se upotrebljava za političke ideologije - poput marksizma ili liberalizma."
Ideologije se u praksi gotovo uvijek nameće silom, pogotovo ako ideologija značajno odstupa od stvarnosti. Npr. u Sovjetskom savezu ste mogli završiti u gulagu samo ako kažete da stvari u Vašem životu nisu onakve kakvima bi željeli da budu, i tim činom ste postali politički kriminalac jer je utopija stigla, i ako imaš nekih poteškoća očito je problem u tebi.
U redu, postavlja se pitanje koji su to elementi "ideološki" u Istanbulskoj konvenciji.
Članak 4, stavak 3 konvencije:
Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.
Zašto je ovo sporno? Zato što su spol i rod odvojeni. Uvjerenje kako se ljudi rađaju kao rodno neutralni i dalje mogu birati hoće li biti muškarac, žena ili nešto treće. Tako npr. Facebook ima mogućnost odabira između 56 rodova.
Ovo naravno, nije jedini sporni element, ali svi drugi spolni elementi se temelje na ovome, te njega treba i najprije razjasniti.
ROD su ponašajni, kulturalni ili psihološki obrasci tipično povezani sa spolom.
SPOL je jedan od samo dva oblika jedinki koji se pojavljuju u mnogim vrstama i razlikuju se kao muškarac i ženka. Ta razlika je posebno izražena u pogledu reproduktivnih organa.
TRANSRODNA OSOBA je osoba čiji se "rodni identitet" razlikuje od spola s kojim se rodila tj. roda kojim su identificirani pri rođenju.
TRANSSEKSUALNA OSOBA je osoba koja se psihološki identificira kao osoba suprotnog spola i pokušava živjeti kao osoba suprotnog spola.
Spol i rod se često miješaju, ali najjednostavniji način za razlikovanje je po tome što je spol fiziološki, dok je rod psihološki fenomen.
Pogledajmo što znanost kaže o "transrodnim" osobama. Počnimo s ljudima koji kažu kako je transrodnost povezana s "krivim mozgom" u "krivom tijelu".
Najprije, mozak se može podijeliti na dva glavna dijela tj. tvari od kojih je mozak sastavljen. Ta dva dijela su bijela i siva tvar koje su prisutne u središnjem živčanom sustavu. Bijela tvar zajedno s dubokim sivim jezgrama izgrađuje centralni dio, a siva tvar se nalazi na površini gdje formira koru. Muškarci imaju oko 6.5 puta više sive tvari od žena, dok žene imaju oko 10 puta više bijele tvari od muškaraca.
Tu dolazimo do transrodnosti - ono što je najprije otkriveno autopsijom a kasnije potvrđeno magnetskom rezonancijom je da mozak transrodnih osoba ima omjere bijele i sive tvari koji je puno bliži onome spola s kojim se identificiraju. Jedna provedena studija s osamnaest transseksualnih osoba koje još nisu počele s hormonalnom terapijom - žena koje se identificiraju kao muškarci pokazala je da imaju sličniji mozak muškarcima nego ženama:
Our results show that the white matter microstructure pattern in untreated FtM transsexuals is closer to the pattern of subjects who share their gender identity (males) than those who share their biological sex (females). Our results provide evidence for an inherent difference in the brain structure of FtM transsexuals.
Ove studije su replicirane s praktički istim rezultatima. Dakle, ljudi koji su transrodni imaju mozak suprotnog spola i to je dobro dokumentirao od strane liječnika i od strane znanstvenika i zove se rodna disforija. Najbolji tretman za rodnu disforiju su hormoni. Do rodne disforije dolazi kada hormoni jednog roda djeluju na mozak drugog i hormonalnom terapijom se ta disforija otklanja. Oni koji pate od rodne disforije se nekada i odlučuju na operaciju promjene spola.
Jedna od strana u ovoj raspravi zauzima položaj da je transrodnost mentalni poremećaj. Ljudi koji zauzimaju taj položaj će često citirati znanstvenike i doktore koji također zauzimaju taj položaj. Na primjer, dr. Paul Rodney McHugh - Američki psihijatar i istraživač koji je napravio 125 studija i napisao sedam knjiga drži se tog stava.
U svom radu objavljenom u The New Atlantisu McHugh zaključuje kako transrodne osobe imaju mentalni poremećaj i za to koristi statistike koje otkrivaju da transrodne osobe češće pate od depresije i tjeskobe. Tu također navodi da te osobe izgube te iste osjećaje nakon što izađu iz puberteta.
Problem s tom studijom je to što nije podvrgnuta peer review-u koji je jedan od najvažnijih dijelova znanstvene metode. Također, istina je da The New Atlantis nije znanstveni časopis, nego časopis čiji je izdavač EPPC (Ethics and Public Policy Center) - konzervativni think tank sa sjedištem u Washingtonu, pa je moguć određeni bias.
Možemo li zaključiti da rodna disforija nema ništa s mentalnom bolesti? Ne, zbog toga što postoji velik udio osoba koje pate od mentalnih poremećaja kao što su šizofrenija koji također osjećaju rodnu disforiju. U tom slučaju umjesto hormona koriste se lijekovi i drugi oblici terapije. Znači li to da je znanost kontradiktorna sama sebi? Ne, oba gledišta se točna i nisu međusobno isključiva - stvar je u tome da se svakom slučaju pristupa individualno i za svaki je potrebno odrediti radi li se o jednom ili drugom i za svaki slučaj se dolazi do adekvatne terapije - hormoni ili lijekovi i psihološki tretman.
Što je pseudoznanost? Pseudoznanost se sastoji od teorija, vjerovanja ili praksi za koje se tvrdi da su znanstvene i činjenične, ali su u praksi nekompatibilne sa znanstvenom metodom. Pseudoznanost je najčešće koristi za proguravanje neke agende zbog toga što djeluje uvjerljivije nego što zapravo je.
Za razliku od pseudoznanosti, znanstvena metoda je procedura koja karakterizira znanost od sedamnaestog stoljeća, sastoji se od sustavnog promatranja, mjerenja, eksperimentiranja i formulacije, testiranja i modifikacije hipoteza.
Ideja da je rod u potpunost odvojen od spola i da je društveni konstrukt, da spol nema nikakve veze s rodom, ideja da je spol fluidan je također primjer pseudoznanosti ugrađen u Istanbulsku konvenciju. Spol i rod su binarni, što znači da postoje samo dva spola i dva roda.
Ljudi, kao i hrpa drugih vrsta su spolno dimorfni (di - dva, morfni - oblik). Spolni dimorfizam je stanje kod kojeg dva spola unutar iste vrste imaju različite karakteristike koje nadilaze razlike u spolnim organima. Razlike kao što su veličina, boja, različita obilježja i različita ponašanja. Te razlike mogu biti suptilne ili pretjerane, i mogu biti subjekt spolne selekcije.
Vratimo se na primarna načela. Kako točno razlikujemo muškarce i ženke i po čemu to točno razlikujemo muškarce i žene? Što je suština muškosti i ženskosti? Kod sisavaca postoje karakteristike kao što su posjedovanje penisa, nošenje mladunčadi, posebne mliječne žlijezde, određena svojstva kromosoma itd. Ovi kriteriji su OK ako trebamo razlikovati spol kod sisavaca, ali kod životinja i biljki općenito nisu toliko pouzdani. Tako npr. kod žaba niti jedan od spolova nema penis. Možda riječi "muškarac" i "ženka" nemaju nikakvo značenje i ako nam ne služe za opisivanje žaba možemo ih odbaciti? Mogli bi podijeliti žaba u Spol 1 i Spol 2 ako želimo?
Ipak, postoji jedna temeljna značajka koja se može koristiti kako bi se označilo muškarce kao muškarce i ženke kao ženke, uklučujući životinje i biljke. Stvar je u tome što su spolne stanice ili "gamete" kod muškaraca puno manje i mnogo brojniji od 'gameta' kod ženki. Jedna grupa ima veće spolne stanice i zgodnije je koristiti naziv ženke za njih, druga grupa ima manje spolne stanice i zgodnije ih je nazvati muškarci. Razlike su posebno izražene kod reptila i ptica, gdje je jedno jajašce dovoljno veliko i nutritivno da hrani potomak koji se razvija nekoliko tjedana. Čak i kod ljudi - gdje su jajašca mikroskopska, i dalje su nekoliko puta veća od spermija. Iz ove osnovne razlike proizlaze sve ostale.
Kod nekih primitivnih organizama, kao npr. nekih gljiva, muškost i ženskost se ne pojavljuju, iako se seksualna reprodukcija pojavljuje na neki način. U sustavu koji je poznat kao izogamija jedinke se ne mogu razlikovati po spolu. Svi se mogu pariti s bilo kim. Ne postoje dvije vrste gameta-spermij i jajašca nego su sve spolne stanice iste i zovu se izogamete. Nove individue se stvaraju spajanjem dvaju izogameta, od koje je svaka nastala miozom. Ako imamo tri izogameta, A, B i C, A bi se mogla spojiti s B ili C, B bi se mogla spojiti s A ili C. Ovaj slučaj ne vrijedi za "normalne" spolne sustave. Ako je A spermiji i ako se može spojiti s B ili C, u tom slučaju B i C moraju biti jajašca i B se ne može povezati s C.
Kada se dvije izogamete spoje, oba pridonose jednaki broj gena novom organizmu, i također pridonose jednako u rezervama hrane. Spermiji i jajašca također pridonose jednakim brojem gena, ali jajašca pridonose puno više po pitanju rezerva hrane. Spermiji ne pridonose ništa i njihova zadaća je jednostavno prenijeti gene što je brže moguće do jajašaca. U trenutku začeća otac je u potomka ili potomke uložio puno manje od pedeset posto resursa. Pošto je svaki spermij jako sitan, muškarac si može "priuštiti" stvaranje milijuna takvih spermija svaki dan. To u teoriji znači da bi muškarac mogao imati vrlo velik broj djece u kratkom vremenu, s različitim ženkama. I to je jedino moguće zato što je svaki novi embrij ima dovoljno hrane od strane njegove majke.
Zašto se razvila ovakva spolnost? U danima kada su sve spolne stanice bile zamjenjive i ugrubo jednake veličine, postojale su stanice koje su bile tek nešto malo veće od ostalih. U nekim aspektima velika izogameta bi imala prednost nad izogametom prosječne veličine, zbog toga što bi omogućio svom embriju dobar početak dajući veću početnu zalihu hrane. U tom slučaju imali bi evolucijski trend prema sve većim gametama. Ali postojala je kvaka. Evolucija izogameta koje su bile veće od onoga što je potrebno su otvarale vrata eksploataciji. Jedinke koje su proizvodile manje gamete od prosječnih gameta su mogle to iskoristiti, tako da osiguraju da se njihove male gamete spoje s velikima. To se postiže tako da male gamete postanu pokretnije, i time imaju mogućnost aktivno tražiti velike. Prednost kod pojedinaca koji proizvode male, brze, pokretne gamete je u tome što si mogu "priuštiti" stvaranje većeg broja takvih gameta, i potencijalno imati više potomaka. Prirodna selekcija je favorizirala proizvodnju spolnih stanica koje su bile male i koje su aktivno tražile velike s kojima bi se mogle spojiti. Možemo razmišljati o dvije divergentne spolne strategije koje su evolvirale. Jednom kada je divergencija započela nastavljena je do stanja kojeg imamo danas. Sve gamete srednje veličine su "kažnjene" jer nisu posjedovale prednosti niti jedne strategije na "ekstremima". Male gamete su bivale sve manje i manje, velike sve veće i veće. One gamete koji su se pod evolucijskim pritiskom povećavale postale su jajašca, one koje su se smanjivale postali su spermiji.
Ali nisu samo gamete te koje su evoluirale, zahvaljujući prirodnoj selekciji i spolnoj selekciji dobivamo "muško" i "žensko" unutar iste vrste. Različiti tipovi tijela donekle povlače različite psihološke karakteristike, npr. kod mnogih vrsta muškarci su agresivniji, dok su ženke više pasivnije i brižne. To je zapravo rod, i evoluirao je odmah pokraj biloškog spola. Naravno, postoje slučajevi kada se rodovi ne podudaraju savršeno sa spolom, ali značili to da postoje više od dva spola? Ne. Možda bi to bio slučaj da su se prvi organizmi razmnožavali s više od samo još jednog organizma za reprodukciju, ali to nije slučaj - postoje samo dva roda i dva spola.
Naravno, postoje razni kulturalni aspekti rodova ili pogledi društva na rodove koji jesu društveni konstrukt, npr. ružičasto je za cure, plavo za muškarce - što je prije bilo obrnuto zatim standardi ljepote, ali to nije rod - to je jednostavno kultura. Rodovi su unutarnje karakteristike dvaju spolova. Negiranje ovih jednostavnih činjenica je negiranje evolucije. Ranije sam napomenuo da se pseudoznanost koristi kod pokušaja proguravanje neke agende. Koja to agenda ima za cilj propagirati ideju da su rod i spol odvojeni, da su fluidni, da postoje rodovi koji ne spadaju pod stereotipne rodove "muško" i "žensko"?
Postmodernizam je u suštini skepticizam prema "velikim narativima", ideologijama i univerzalnim istinama uključujući ideju razuma, ljudske prirode, društvenog poretka, apsolutnih istina i objektivne stvarnosti - sve se preispituje. Postmodernizam prepoznaje hijerarhije kao što su "patrijarhat" i slične gdje hijerarhiju definiraju kao razliku u razni moći.
Postmodernistički pogled na svijet je sličan onome engleskog filozofa Thomasa Hobbesa kada govori i prirodnom stanju kao "ratu svih protiv svih". Samo što se ovaj rat ne vodi između individualaca nego između različitih grupa. Umjesto individualaca imamo "piramide" društvene organizacije koje se temelje na grupnom identitetu. Grupe unutar te piramide ne mogu razgovarati jedna s drugom nego ih karakterizira neka vrsta stalnog sukoba.
Postmodernisti su suštinski u krivu na mnogo načina. U pravu su kod svoje tvrdnje da postoje grupe ljudi, nekad postoje poteškoće u komuniciranju između tih grupa, moć je element kod formiranje hijerarhija. Ali se odnosi u društvu ne mogu svesti samo na odnose u moći zbog toga što ljudi također surađuju, nisu samo dio grupe nego i individue i mogu biti pripadnici više od jedne grupe. Ako razmišljate "postmodernistički" i za Vas je svaka hijerarhija samo posljedica odnosa moći, to znači da je svaka hijerarhija, posljedično - tiranija. Za vas ne postoji "kompetentnost" nego samo "moć". Postmodernisti "ne vjeruju" ni u biologiju jer bi priznavanje biologije povlačilo i spoznaju da nisu sve hijerarhije utemeljene na moći. Postmodernisti preispituju čak i logiku.
Postmodernisti tvrde da je ljudska priroda društveni konstrukt, tu ideju su koristili i komunisti. Komunisti su vjerovali da je komunizam "povijesna nužnost" tj. da je komunizam kao završni stadij u razvoju odnosa u društvu neizbježan kao što je neizbježno da se pijesak pretvori u kamen, komunisti su htjeli "ubrzati proces" stvaranja "novog čovjeka", tako je npr. Mao nastojao izbrisati svu Kinesku povijest, tisuće i tisuće godina bogate kineske povijesti. Tzv. "novi čovjek" je trebao biti čovjek po mjeri partije. Postmodernizam "dolazi" na scenu u vrijeme kada komunizam prestaje biti vjerodostojan jer počinju isplovljavati zločini komunističkih režima, toliko da neki od najzagriženijih komunista "odustaju od njega".
Ali problem kod toga je što sada ti komunistički "intelektualci" nemaju reason d'etre ili "razlog za bitak" i tada prelaze na postmodernizam i identitetsku politiku. Radnička klasa postaju "potlačeni", "kapitalisti" postaju "tlačitelji" i pronalazi se još hrpa načina gdje možemo reći da postoji takva dinamika tlačitelja i potlačenih. Postmodernisti su, kako i sam Derrida priznaje, u suštini marksisti. Postmodernizam je u suštini transformacija marksizma.
Teorija intersekcionalnosti razvijena je u SAD-u od strane afričko-američkih feminističkih aktivista i akademika u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Oni optužuju feministički pokret zbog zapostavljanja crnih žena i krivog shvaćanja opresije. Sustavi opresije na temelju boje kože, spola, klase, seksualnosti, dobi itd. nisu zasebne nego se križaju ili presreću (odatle naziv intersekcionalnost). Npr. bijele žene su potlačene zbog svog spola, ali su i privilegirane zbog boje kože, crni muškarci su potlačeni zbog boje kože ali privilegirani zbog spola, crne žene su potlačene i zbog boje kože i zbog spola.
Prema "arhitektima" intersekcionalizma slobodna i prosperitetna društva na Zapadu iza zavjese slobode i prilika za sve kriju sustav koji se temelji na privilegijama i dominaciji. Znanje koje imamo danas je konstruirano na temeljima koji su odredili privilegirani i najmoćniji u našem društvu. Intersekcionalizam pokušava ljude upoznati s dubljim, podređenim istinama tako da izbjegava "zapadnjačke" i "muške" načine razmišljanja. Prema intersekcionalistima, oni koji su potlačeni imaju pristup "dubljim" i "autentičnijim" spoznajama o društvu i životu. Članovi privilegiranih grupa, od koji su na vrhu "bijeli muškarci" ne samo da bi trebali biti svjesni svojih privilegija nego bi i trebali slušati potlačene skupine koje posjeduju "napredna znanja". Ta ideja se nadovezuje da ideju postmodernista koji kažu da svaka grupa ima neku "svoju stvarnost" koja se razlikuje od dominantne stvarnosti koja uvjetuje kako gledamo i kako se odnosimo prema svemu, od spola, do rase, dobi, čak i "konstrukta" kao što su znanost i logika. Prema njima, ne postoji "muško" i "žensko" nego je to samo konstrukt "patrijarhata" kako bi se učvrstio položaj muškaraca kao tlačitelja. Zbog toga treba kreirati neku "novu stvarnost" koja uzima u obzir i "druge nestereotipne rodove" - njih pedeset i šest "ne-binarnih", od kojih su svi izmišljeni i nemaju nikakav temelj u znanosti.
Problem intersekcionalizma je to što je teorija zavjere imuna na bilo kakvu kritiku, svi oni koji preispituju intersekcionalost je "ne razumiju" ili su "dio problema" koje intersekcoinalnost pokušava adresirati i riješiti. Zatim, status potlačenosti prema pristašama intersekcionalizma daje sa sobom donosi mudrost, moralni autoritet i neki oblik prestiža. Intersekcionalost otvara vrata raznovrsnim nametljivcima da pod krinkom statusa žrtve zapravo rade ono što dominanta grupa navodno radi njima, i puno više. U to spada demoniziranje, ušutkavanje i sramoćenje (za sada). Moja bojazan je da ako ova ideologija dobije zakonsku potporu intersekcionalisti mogu politikom malih koraka ići i puno dalje ako uspiju uvjeriti u prvom redu političare i medije da je "viši cilj" za koji se oni bore moralno opravdan.
Zbog prirode demokracije, "prodavanje" ideologije koja od vlasti traži da "djeluje" kako bi riješila stvarne i izmišljene probleme nije teško jer se time legitimira njihova vlast i u ruke im se daje moć koju inače nemaju. Vlastima, ako ih gledamo kao neki organizam, nije u interesu da društvo prosperira jer to znači da će izgubiti na važnosti i moći u društvu. Ako povučemo analogiju vlasti i "popa koji krsti jariće" navodni problemi koje društvo ima su upravo ti jarići.
U medijima i akademiji uglavnom rade ljudi koji su izašli s fakulteta gdje su im profesori bili uglavnom marksisti i postmodernisti. Yuri Bezmenov ove ljude u medijima i akademiji naziva "korisnim idiotima" koji propagiraju teorije "pseudo-discipline" koja nema nikakvih metodoloških zahtjeva za razliku od pravih, prirodnih znanosti. Ti ljudi nažalost imaju previše vremena i moći za proizvodnju besmislenih istraživanja koje nitko ne čita. Smatram da ne smijemo dopustiti da se nama manipulira koristeći našu iskrenu zabrinutost i želju da se nasilje nad ženama spriječi.
Oko devedeset i osam posto dječaka i osamdeset i osam posto djevojčica koji su zbunjeni oko svoga roda eventualno prihvate rod koji odgovara njihovom spolu nakon što prođu kroz pubertet. Djeci s rodnom disforijom koja još nisu ušla u pubertet mogu se dati blokatori oblika još u jedanaestoj godini života, a kasnije u odrasloj dobi su im potrebni hormoni suprotnog spola kako bi se nastavljali predstavljati kao suprotni spol. Ta djeca nikada neće moći začeti genetski srodnu djecu čak i pomoću umjetne oplodnje. Osim toga, spolni hormoni (testosteron i estrogen) su povezani s ozbiljnim rizicima po zdravlje koji uključuju srčane bolesti, visok krvni tlak, krvne ugruške, diabetes i rak.
Stope samoubojstava su blizu dvadeset puta veće među odraslima koji koriste hormone suprotnog spola i podvrgnu se operaciji promjene spola. Koja bi razumna i suosjećajna osoba osudila djecu na ovakvu sudbinu ako znamo da osamdeset i osam posto djevojčica i devedeset i osam posto dječaka prihvaćaju stvarnost i postižu stanje mentalnog i fizičkog zdravlja?
Uvjeravanje djece da je cjeloživotno kemijsko i kirurško predstavljanje suprotnog spola normalno i zdravo je zlostavljanje djece. Prihvaćanje neslaganja roda sa spolom kao normalno kroz javno obrazovanje i zakone zbunjuje djecu i roditelje, što će dovesti do više djece u "rodnim klinikama" gdje će im se davati hormoni za blokiranje puberteta. To znači da će oni "odabrati" cjeloživotni uzimanje kancerogeni i toksičnih hormona, i vjerojatno podvrgnuti nepotrebnu kiruršku mutilaciju njihovih zdravih dijelova tijela.
Članak četrnaesti, stavak jedan od Stranaka zahtijeva uključenje pitanje "roda" i "nestereotipnih rodnih uloga" budu uključene u obrazovanje.
*1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.
Osim toga, Istanbulska konvencija traži iskorjenjivanje tradicije i obiteljskih vrijednosti koje se temelje na „stereotipnim ulogama žena i muškaraca“.
1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.
Postavlja se pitanje: "Koje su to stereotipne ulogežena i muškaraca koje treba iskorijeniti?"
Smatram da se pod krinkom zaštite žena gura ideologija. Nadam se da sam barem donekle objasnio koji su moji problemi s IK, smatrali vi njih opravdanim ili ne, paranoičnim ili realnim. IK je duboko antiznanstvena, i ono što nisam spominjao jer nekome to može predstavljati problem, a nekome ne - duboko antikršćanska na više razina. Preporučujem svima da pogledaju kratki Norveški dokumentarac nakon čijeg je prikazivanja zbog neprofesionalnosti i šarlatanstva zatvoren Nordijski rodni institut. Institut je postao predvodnik istraživanja i promicanja rodne teorije u svijetu i pružao "znanstveni" temelj za društvene i obrazovne politike koje se temelje na rodnoj teoriji.
Ljudi koji sebe definiraju kao pripadnici nekog od potpuno izmišljenih "ne-binarnih" rodova nisu ljudi koji zapravo pate od rodne disforjie, nego tzv. "transtrenderi". Jedino što im definiranje kao demiseksualac donosi bodove prema ideologiji intersekcionalizma. Takva pseudoznanost može biti jako opasna. Savezna država New York je nedavno donijela zakon prema kojem vas propuštanje korištenja preferiranih zamjenica za neki od rodova kao što su "ze" ili "zer" može koštati do dvjesto pedeset tisuća dolara (brojevima: 250 000 $) što izravno krši prvi i osmi amandman Ustava. Istanbulsku konvenciju ne vidim kao ništa više od metode za kontrolu i uništenje ljudi i mislim da ne trebamo pristati na takvu budućnost.
