U ovom eseju ću se pozabaviti jednim po meni jako zanimljivim fenomenom, koji je dosta očit, vjerojatno i neizbježan onome tko obraća pozornost. Taj fenomen je sprega intelektualaca i socijalizma i drugih sličnih oblika anti-tržišnih ideja i ideologija uključujući one za koje smatramo da su, ako gledamo neko uobičajeno razumijevanje političkog spektra – ipak nešto više u desno.
Najprije treba razjasniti koga sve uzimamo za intelektualce u ovom slučaju. Pod „intelektualcima“ kojima ćemo se baviti spadaju oni koji se bave riječima – pjesnici, romanopisci, kritičari, novinari, profesori koji rade uglavnom u akademiji, medijima i birokraciji. Ti ljudi oblikuju naše poglede i njihova mišljenja se uzimaju u obzir, zato je jako važno objasniti tu povezanost. Naravno, postoji i velik broj intelektualaca koji se bave znanošću i brojevima, ali nam sada nisu zanimljivi.
Većina takvih intelektualaca vjeruje da bi društvo trebalo nagrađivati svakoga po njegovim zaslugama i vrijednosti. U slobodnom društvu, čije je slobodno tržište neizostavan element, ili element koji se podrazumijeva kada klasični liberali govore o slobodnom društvu, osim darivanja, ostavštine i kocke tržište usmjerava resurse onima koji zadovoljavaju potrebe na tržištu. Ali, većina intelektualaca ne smatra da takva distribucija spada pod „svakom po njegovim zaslugama i vrijednosti“, iako sami unutar kapitalističkog sustava imaju relativno visoke prihode. Dapače, što su uspješniji intelektualci veća je šansa za protivljenje kapitalizmu. Zašto?
Jedan od najvećih faktora koji „usmjerava“ intelektualce prema antikapitalizmu, ali naravno ništa ne garantira - je osjećaj superiornosti i osjećaj izdaje od strane sustava od kojeg oni očekuju još veće vrednovanje i moć. Neuspješni kapitalisti nemaju isti animozitet prema sustavu. Intelektualci osjećaju da imaju najveću vrijednost i da ih društvo ne cijeni dovoljno. Od kada se povijest bilježi intelektualci nam govore da je ono što oni rade od najviše vrijednosti. Primjer: Aristotel, on je smatrao da intelektualna kontemplacija ima najvišu vrijednost, ostale aktivnosti kao što je lov su inferiorne.
Koji je faktor pridonio razvoju takvih osjećaja? Odgovor je – škole. Formalno obrazovanje – ono u kojem se mladi ljudi iste dobi stavljaju u isto okruženje i vrednuju prema tome koliko poznaju stvari kao što su književnost, povijest i slično gdje su bili jako uspješni. Škole su im svojim sustavom vrednovanja pokazivale da su „bolji“ – visokim ocjenama, time što su bili „miljenici“ učitelja, raznim pohvalama itd. U školama su učili stvari koje njima predstavljaju veću vrijednost u usporedbi s drugim vrijednostima i to im osiguravalo veće nagrade.
Ali, tržišno društvo ne mari za takve stvari, nagrade se ne dodjeljuju „najbistrijima“, njihovo poznavanje filozofije, povijesti, književnosti se više toliko ne cijeni. Kako to da im kapitalističko društvo – po njihovom mišljenju – uskraćuje stvari na koje oni imaju pravo?
„Pravednije društvo“ po njima znači promjenu sustava distribucije dobara i usluga, na planski sustav gdje njihova „bistrina“ koja je sada nepravedno zanemarena u „anarhiji i kaosu“ tržišta može izaći na vidjelo. Često se od ljudi koji zagovaraju socijalizam može čuti ili pročitati da će nas planski organizirana ekonomija „osloboditi“ na način da će nas razriješiti „manje vrijednih“ poslova i da ćemo se moći više posvetiti umjetnosti i književnosti koju svi kao čovječanstvo više cijenimo, ali eto, prisiljeni smo ostaviti po strani. Zašto učenici koji su dobri s brojevima nemaju takav osjećaj? Zato što ne dobivaju istu vrstu odobravanja i pažnje kao djeca koja su dobra s riječima, iako mogu biti vrlo uspješna u svom području.
Nadalje, nagrade u takvom sustavu su distribuirane od strane centralnog autoriteta – učitelja, dok izvan učionica vrijede drugačija pravila pod kojima intelektualci više nisu na „vrhu“. Zbog toga je za njih „centralno planirani“ sustav gdje vrijede njima dobro znana pravila i gdje se vrednuju njima dobro znane vrijednosti primjereniji.
Zatim, u školski sustav ulazimo kao mlade osobe, i naravno da će oni koji su najbolji unutar toga sustava imati veću šansu da internaliziraju norme takav centralno planirani sustav raspodjele, i teže se „odvajaju“ od njega u širem društvu, izvan škola i akademije. Tu je naravno i frustracija mogućim „premještanjem“ na mjesto koje je relativno niže u odnosu na ono u školama, odatle odbojnost prema širem društvu i načinu naizgled kaotičnim načinima organiziranja života.
Naravno, ovo nikako nije „isklesano u kamenu“, svi koji dožive ovakvo nešto neće imati takve osjećaje prema tržištu, ali takva „silazna mobilnost“ je faktor koji uobičava davati takve rezultate.
Mislim da bi obrazovni sustav trebao dati samo osnovne alate i dati nam više slobode da se usmjerimo sami, siguran sam da bi takav sustav iznjedrio više stručnjaka u raznim područjima, vjerojatno i više „intelktualaca“ ali bez ikakvih aspiracija za centralnom kontrolom i s većim razumjevanjem za šire društvo i sve naizgled nerazumljive pojave, fenomene, običaje i potrebe koje ono sadrži.
Još jedna važna stvar koju treba objasniti i razumjeti u svezi ovog fenomena, on vjerojatno nije došao sa institucialniziranjem javnog obrazovanja, nego puno, puno prije. Vrlo lako je moguće da je takav rashod neizbježan. Kako to? Za početak, zamislite da živite u nekom ranijem dobu, bez svih novih tehnologija – 500, 1000 pa i više godina unazad. Jako je velika šansa da ste za preživljavanje morali koristiti vlastite mišiće za rad na polju. Morali ste čekati urod koji nikada nije bio siguran, a ta nesigurnost sa sobom nužno nosi stres i tjeskobu. Mogli ste preko ljeta učititi sve što je u vašoj moći kako bi ste sljedeće godine dobili urod, ali baš ništa vam ga nije moglo osigurati.
Spomenuti težak rad je jedan način prikupljanja resursa potrebnih za preživljavanje, drugi način je krađa. Ako ste dovoljno spretni, snažni, imate oružje možete se okušati u krađi. Ali kod krađa postoji jedan problem – krađa je uglavnom opasna jer nitko ne želi da mu se uzme ono što je teškom mukom zaradio. Ali što ako vam nije do krađe, ali vam ipak nije ni do rada, ali ste jako inteligentni? Tu dolazi praznovjerje, razni rituali i sl. Kako? Možete pomoći onima prvima koje muči tjeskoba, tako da zamolite nebo da pusti kišu, zemlju da bude plodna, zimu da bude kratka i slično. Naravno, te svoje posebne moći će te naplatiti iako vi nikako nemate utjecaj na okolinu.
To je funkcioniralo na takav način sve do razdoblja prosvjetljenja, tada počinjemo umjesto samo utjecanja na naše osjećaje u vezi nečega – utjecati na našu okolinu koristeći razum, znanost, novorazvijene alate, nove proizvodne procese. Standard življenja čovječanstva se podiže, ali više nam ne trebaju vaša praznovjerja. Što vi činite? Ono u čemu su ljudi kao vrsta jako dobri, a to je prilagodba. Umjesto bavljenja tuđom tjeskobom kao neka vrsta svećenika, sada ste „intelektualac“ koji se bavi strahom. Rasist, seksist, homofob, ksenofob i slično, znate da se većina ljudi boji da se uz njihovo ime vežu takvi epiteti zato imate luksuz tražiti proračunski novac, stalna radna mjesta na državnoj sisi, razne subvencije i slično.
