This content was deleted by the author. You can see it from Blockchain History logs.

Starost nije radost

Tokom mog prvog meseca u Moskvi, stanovao sam u dvosobnom stanu. Rekli su mi da jedna soba treba da bude slobodna jer će se u nju pre ili kasnije useliti neki novi inženjer.
Jedno jutro šef mi je rekao da će u slobodnoj sobi nekoliko dana boraviti Milovan Adamović. Pri kraju radnog vremena on mi se predstavio i dogovorili smo se da odmah posle posla odemo u stan da on ostavi svoje stvari. Stan je bio u istoj zgradi u kojoj su se nalazile i prostorije naše firme. To veče smo baš dugo pričali.
On je vodio naše predstavništvo u Omsku. U tom gradu imali smo 2 gradilišta. Oba je kontrolisao i radni dan je provodio na njima. Tada je imao šezdeset šest godina. Za svoje godine veoma malo sed sa izuzetno gustom kosom na kojoj bi mu pozavideli mnogi mladi ljudi. Brada takođe ne mnogo seda, prikrivala je deo za to životno doba neizbežnih bora. I izgledom i vitalnošću ostavljao je utisak mlađeg čoveka.


source

Pričao mi je o svom životu u Rusiji. U ovoj ogromnoj zemlji boravio je poslednjih 11 godina. U Rusiju je doputovao sa suprugom, ali ona je posle godinu dana umrla i od tada on je u Srbiju odlazio samo za novogodišnje i božićne praznike. Ponosno je govorio o svom sinu, profesoru beogradskog univerziteta. Sa setom bi govorio o o svojih troje unučadi i za njih je sinu bio zahvalan. Naglašavao je da je u porodici bio diktator i da je zahvaljujući tome sina izveo na pravi put.
Hvalio je Rusiju i govorio mi je da je moja budućnost u toj zemlji.
Još mi odzvanjaju njegove reči: "Pusti Srbiju, gledaj da ovde ostaneš". Ujedno naglašavao je da u Beogradu ima dva stana. U jednom živi sin sa porodicom, a drugi izdaje. Suma njegove penzije bila je dovoljna za pristojan život.
Nisam razumeo toliku opčinjenost Rusijom, ali pošto je rekao da živi sa jednom Ruskinjom pomislio sam da je ona razlog njegove želje da ovde ostane.
Kao što su mi rekli nakon dva dana on je otputovao u Omsk. Mnogo toga vezano njega ostalo mi je nejasno. Jednom prilikom sa šefom sam pričao o njemu, i on mi je rekao da je Milovan imao veliku tragediju. Nakon duge i teške bolesti umro mu je mlađi sin. On i žena su to teško podneli i nekoliko godina kasnije umrla mu je i žena. Tvrdio je da je Milovan izuzetno radan, odgovoran, i da u svaki objekat ugrađuje i deo sebe. Generalni direktor je u njega imao veliko poverenje i on je mnoga gradilišta vodio od početka do kraja. Takvu disciplinu u poslu i takvu odanost firmi retko ko ima i svi koji dođu na njegovo gradilište moraju da se podrede njegovoj ulozi. Mnogi to nisu prihavatali, mnogi nisu mogli da izdrže, neki su napuštali posao tvrdeći da s njim ne mogu da rade.
Dva meseca kasnije ja sam morao na službeni u put u Omsk i Tomsk. Trebalo je da sa kolegom uradim sveobuhvatne popise gradilišta. Nedelju dana sam proveo u na "Milovanovim objektima" i video sam kako se radi pod njegovom kontrolom. Svaki dan uključujući i nedelju on je bio na gradilištima. Dnevno je radio 12 ili više sati. Gradilište je bilo njego život.
Tom prilikom on mi je rekao da je počeo da radi sa devetnaest godina. Radeći kao građevinski tehničar, studirao je i uspeo je da završi višu građevinsku školu. Nakon toga produžio je studiranje i postao je diplomirani građevinski inženjer. Blizu pedeset godina proveo je na gradilištima širom bivše Jugoslavije, ali i sveta. Dugo je radio u Iraku, zatim Kuvajtu i na kraju u Rusiji.
Upoznao sam Tanju, ženu sa kojom je živeo poslednjih osam godina. Ona je bila trideset godina mlađa od njega i radila je kao keramičar. To mi je bilo čudno, jer u Srbiji tim poslom se bave isključivo muškarci. Rekao mi je da je u Rusiji sasvim normalno da žene rade kao keramičari i moleri. Dalje, objašnjavao mi je da je Tanja rođena u Tadžikistanu i da je nakon raspada Sovjetskog Saveza morala da napusti tu zemlju. Šta više za stan koji je imala dobila je novac za dve avio karte, za nju i majku. Imala je jedanaestogodišnju kćerku koja je živela sa njom i Milovanom.
Nisam razumeo brak sa takvom starosnom razlikom, ali ni Milovanovu potrebu da kao penzioner toliko radi, i to u Sibiru.
Dve godine kasnije u Jekaterinburgu smo objekat privodili kraju. Direktor predstavništva je iz porodičnih razloga odlučio da se vrati u Srbiju i na njegovo mesto je došao Milovan Adamović. Tada mi je postao direktno pretpostavljeni. Sledeća tri meseca ja, on i još jedan inženjer, savakoga dana ručali smo zajedno. Nekoliko meseci pre dolaska u Jekaterinburg on se oženio sa Tanjom. Zbog kćerkinih obaveza ona je ostala u Omsku, gde su kupili stan. Kod Milovana je dolazila povremeno. Nekoliko puta i on je odlazio u Omsk. Žalio se da mu je zdravlje narušeno. Imao je problem sa povišenim šećerom u krvi. Žalio se i na srčane probleme, ali je naglašavao da oni nisu alarmantni.
U jednom momentu, firma je ostala bez objekta i automatski Milovan je ostao bez radne dozvole, a ubrzo i bez prava na boravak u Rusiji. Da bi rešio taj problem, on je odlučio da se oženi, jer po osnovu braka lakše je dobiti pravo na stalni boravak.
Taj njegov postupak samo mi je potvrdio njegovu želju da u Rusiji živi bez obzira što se život bliži kraju. Iz svega što je govorio bilo je jasno da i sina i unučad neizmerno voli. Sa snahom je imao normalan odnos, govorio je da je to njegova kćerka. Ipak posle mnogo godina provedenih daleko od njih postali su mu strani.
Nije bilo potrebne harmonije, a u toj porodici glavni je bio Milovanov sin. Šta više Milovan bi morao da sluša glavnog. On na to nije mogao pristati. Život u stanu koji je iznajmljivao za njega je bio još gore rešenje, jer bi bio osuđen na samoću.
Jedne nedelje on je bio prehlađen i ubedili smo ga da ne dolazi na gradilište. Ja sam ga oko podneva nazvao da mu potvrdim je sve onako kako je planiorao. On je razgovor sa mnom završio rečima: "Hvala ti što si me nazvao, od jutros nisam nikog čuo... hvala ti.. samoća je zlo"!
Gradilište je bilo dinamično, na njemu je uvek prisutno mnogo ljudi, sve se radi ubrzanao i u tom procesu Milovan je glavni. To je nešto što ga je ispunjavalo, nešto što nije imalo cenu.
Objekat smo završli, ja sam se vratio u Beograd, a on u Omsk. Nakon godinu dana doputovao sam u Ufu, gde je firma gradila jedan veliki trgovinski kompleks. Milovan je u to vreme radio u Omsku. Naša firma je gradila nekoliko manjih objekata i on je vodio te poslove. Kasnije je takođe u Omsku vodio i radove na jednom većem objektu. Ja sam u Ufi proveo skoro četiri godine svo to vreme on je bio u Omsku. Govorili su da starost čini svoje, ali i da Tanja takođe ima problem sa visokim šećerom. Šta više njen problem je veći.
Ja sam se vratio u Beograd, i nakon dve godine rekli su mi da firma nema više poslova u Omsku i da je Milovan morao u Srbiju.
Posle otprilike još godinu dana kolega mi je javio da je Milovan preminuo. Mesec dana pre toga napunio je 79. godinu. Otišli smo na sahranu. Njegovog sina nismo poznaval. Hteli samo da Tanji izjavimo saučešće. Jednog kolegu smo pitali da li je ona prisutna, a on nam je odgovorio da je ona umrla pre više od godinu dana.

Goran